Za većinu u ovom ili sličnim poslovima približavanje EU integraciji ipak postavlja pitanje preispitivanja modaliteta vlastite djelatnosti i njene politike. Hinimo da je super, ili pak da nema veze jer ništa se kao bitno promijeniti neće. Za one koji misle da se neće, i neće se dogoditi promjena, za one koji misle da hoće – promjena se već dogodila – samo reperkusije dolaze kasnije.

Ja sam kasnih devedesetih proveo prilično vrijeme radeći za i u EU prostoru. Sve je dakako bilo novo, inspirativno, bolno dokazujuće, no ne i neizvedivo, jednom mišlju upravo obrnuto proporcionalno od svega što me je čekalo povratkom na ovo tržište. Vizualne i procesne komunikacije do dana današnjeg nisu postavljene u nišu kakvu smo nalazili unutar EU prostora, s druge pak strane taj isti prostor bio je saturiran galopirajućim self promotion integral market communications for new liberal capitalism corporative model. Koristim eng. fraze jer mi se u jednom pitch-u dogodilo da konkurencija (o kojoj uvijek sve najbolje govoriti treba) poslužila terminom „šejpovanje“ - jer bolji oblik za pojam oblikovanje nisu uspjeli naći. Borba na takvom tržištu je de facto borba u količini stranih pojmova koje ćemo bolje povezati u što „slušniju“ stranu inačicu termina koja jamči uspjeh u koliko odaberemo takvog partnera, dakako da veličina i / ili realna potkovanost tima koji bi trebao provoditi navedenu komunikaciju ili već koji drugi proces pada u vodu, a da ni ne spominjem mrsku nam lokalizaciju (jer kak' bi to moglo biti dobro ako već nije negdje drugdje primijenjeno). Mnogo toga leži u istinama, tj. u priznavanju vlastitih spoznaja i znanja koje dosežu okvire taština (gornjih ili donjih granica) te time određujemo tko nas „smije definirati“ ili s nama surađivati. Ovaj tekst nije kritika već samo osvrt na status, u koliko je kritika onda je pak kritika nas samih. Zgođušan je fenomen nevjerojatno visoka upućenost u strateški menadžment većine klijenata (poglavito potencijalnih) čiji bordovi ili marketinški voditelji su svi od reda ne samo čuli već i poznaju scenario planning metodologiju pri razvijaju strategija razvoja. Te nas time uvjeravaju da je Hrvatska zapravo nisko korumpirano društvo, jer je poznato gdje strategija caruje tamo nema mjesta za korupciju. Time naravno činimo krucijalnu grešku primjenjujući poučak donesen iz EU-a da s klijentima treba razgovarati ne nagovarati ih (barem ne odmah).

„Novi klijent je pred vratima, a treba nam 100.000,00 kn, nema frke - toliko će koštati realizacija projekta.“ Sounds familiar? Nekako imam dojam da se ovaj model sve manje primjenjuje, ne samo zato što je nastupila kako nestašica novca tako i klijenta već zato što usluga treba koštati koliko treba koštati, a rad treba biti sproveden na način da izazove zadovoljstvo kod onih koji ga kreiraju kao i onih koji ga konzumiraju. Opet, vrijeme će potvrditi ili opovrgnuti ovu moju pretpostavku.

I što je onda sa „susjedovim malim koji je super na kompjuteru“? Susjedov mali je evoluirao u mrčdajzing edvertajzing ful servis marketing ejđnsi, fura patosiranu polovnu tricu i odnosi vam / nam pitch koji niti nije raspisan. Napredak je sve prisutan! No, ne trebamo se bojati jer pristupanje EU-u nije interaktivan proces, naravno da je jednostran i naravno da će forma odnositi pobjedu nad sadržajem u većini slučajeva.

Stoga gledamo li na onaj figurativni iznos od 100k kn kroz potrebu da ga inkasiramo, EU će nam biti jednako daleko koliko je i blizu sada, pogledamo li to kroz prizmu iznosa novca koji je posljedica rada koji smo odradili punom posvećenošću i uživanjem, Europa nikada niti nije bila nešto izvan nas.

Sergej Bulić